Kao vatromet koji eksplodira u zglobu – evo svega što treba da znate o pucketanju prstiju.
Dok je odrastao, Donalda Ungera su majka, nekoliko tetaka, a kasnije i tašta upozoravale da će mu stalno pucketanje zglobova na prstima izazvati artritis. Odlučan da dokaže da nisu u pravu, 50 godina je najmanje dva puta dnevno pucketao zglobovima leve ruke – ukupno oko 36.500 puta – dok desnu ruku nije dirao.
Godine 1998, kada je imao 72 godine, snimio je obe šake rendgenom kako bi video rezultat svog višedecenijskog eksperimenta. „Ni na jednoj ruci nije bilo artritisa, niti su postojale vidljive razlike između dve šake“, zaključio je.
Naravno, u pitanju je bio uzorak od samo jedne osobe. Istraživanja pokazuju da između 20 i 50% ljudi pucketa zglobovima prstiju. Da li onda zbog toga treba da brinemo – može li svaki „klik“, „puc“ ili „krck“ da izazove trajna oštećenja?
Sve se svodi na mehuriće
Za neke ljude pucketanje zglobova predstavlja nesvesnu naviku. Drugima jednostavno prija osećaj koji nastaje kada „nameste“ zglob. A sudeći po velikom broju snimaka kiropraktičkih tretmana koji su popularni na društvenim mrežama, mnogima prija i sam zvuk pucketanja.
Ono što se događa kada pucketamo zglobovima zapravo je prilično jednostavno. Zglob je mesto na kojem se spajaju dve kosti, a zglobovi na prstima, vratu i leđima okruženi su sinovijalnom tečnošću – supstancom sličnom belancetu koja služi kao prirodno mazivo.
Kada zglob uvijamo, povlačimo ili savijamo kako bismo izazvali pucketanje, prostor unutar njega se privremeno povećava. Zbog toga opada pritisak u sinovijalnoj tečnosti, pa gasovi koji su do tada bili rastvoreni počinju da formiraju mehuriće.
Zvuk pucketanja zgloba – koji zapravo nastaje kada se formirani mehurići uruše – može biti iznenađujuće glasan, čak do 83 decibela. To je približno glasnoći dizel kamiona koji prolazi brzinom od oko 64 kilometra na sat.
Kada su naučnici sa Univerziteta Kalifornije u Dejvisu ultrazvukom posmatrali zglob tokom pucketanja, trenutak nastanka zvuka opisali su kao prizor nalik eksploziji vatrometa na ekranu.
Uglavnom bezazlena navika
Iako može biti bučno, zvuk koji nastaje prilikom pucketanja zglobova predstavlja „samo normalan fiziološki proces“, kaže Kimme Hyrich, reumatološkinja sa Univerziteta u Mančesteru u Velikoj Britaniji.
Ali da li nešto što je normalno automatski znači i da je bezopasno?
„Naravno, postoje upozoravajući simptomi, poput bola ili oticanja zglobova“, kaže Jay Jagannathan, neurohirurg iz Mičigena u SAD. On je lečio pacijente koji su pretrpeli istegnuća i druge probleme nakon previše snažnog pucketanja vrata – što se ne preporučuje.
…kada su lekari fizički pregledali ljude koji redovno pucketaju zglobovima, nisu pronašli nikakvo oticanje niti bilo kakav oblik invaliditeta.
Ipak, generalno gledano, kada osetite potrebu da puckate zglobovima, to se smatra prilično bezazlenim, navodi Jagannathan.
Neki ljudi ipak strahuju da snažno pucketanje prstiju može dovesti do iščašenja ili povrede tetiva, naročito ako se primeni prevelika sila ili se prst naglo povuče na način koji bi mogao da ga izbaci iz zgloba. Takvi slučajevi zaista postoje.
Na primer, 1999. godine hirurg šake iz Filadelfije opisao je dva pacijenta koja su uganula prste jer su previše agresivno pokušavala da proizvedu karakterističan zvuk pucketanja.
BBC/ Serenity Strull/ Getty Images
Zvuk „pucanja“ koji se čuje kada puckate zglobovima može delovati zabrinjavajuće, ali je uglavnom bezopasan. (Foto: BBC/ Serenity Strull/ Getty Images)
Kod blažeg pucketanja, međutim, ovakve povrede su retke.
Ono što ljude koji često pucketaju zglobovima najviše zabrinjava jeste mogućnost da će kasnije razviti osteoartritis – najčešći oblik artritisa, povezan sa postepenim trošenjem hrskavice, zaštitnog tkiva koje ublažava trenje između kostiju u zglobovima.
„To je nešto što me mnogi pitaju i u ordinaciji, ali i za stolom tokom večere“, kaže Hyrich. „Jednostavan odgovor je – ne izaziva ga.“
Više istraživanja opovrglo je ovo staro verovanje. U studiji objavljenoj 1975. godine, istraživači su posmatrali 28 stanovnika jednog doma za stare i utvrdili da su osobe koje su redovno pucketale prstima imale sličnu stopu degenerativnog artritisa kao i oni koji to nisu radili.
Novija retrospektivna studija analizirala je navike pucketanja zglobova kod 215 pacijenata sa osteoartritisom i uporedila ih sa ljudima bez tog oboljenja. Došlo se do istog zaključka: ni učestalost ni broj godina tokom kojih je neko pucketao zglobovima nisu uticali na rizik od razvoja osteoartritisa.
Budite oprezni sa vratom
Dok pucketanje zglobova prstiju verovatno ne predstavlja problem, isto se ne može reći za pucketanje vrata i leđa.
U vratu se nalaze veoma važni nervi, uključujući kičmenu moždinu. „Pored toga, kroz zadnji deo vrata prolaze dve veoma važne arterije koje vode ka mozgu“, dodaje Jagannathan.
Ovi delovi tela su osetljivi i nepravilno rukovanje njima može izazvati ozbiljne povrede i neželjene posledice, poput trnjenja u ekstremitetima i vrtoglavice.
„Svaka preterana manipulacija je opasna“, upozorava Jagannathan.
Samostalno pucketanje vrata se ne preporučuje, a čak su i profesionalne manipulacije predmet rasprave. Godine 2012. Neil O’Connell iz Centra za istraživanje i rehabilitaciju Univerziteta Brunel i njegove kolege opisali su kiropraktičko nameštanje vrata kao „nepotrebno i nepreporučljivo“.
A šta je sa snagom stiska?
Još jedna navodna opasnost pucketanja zglobova jeste mogućnost da ono oslabi snagu stiska šake.
Snaga stiska predstavlja važan pokazatelj zdravlja povezan sa različitim zdravstvenim ishodima, uključujući bolesti srca, slabljenje kognitivnih sposobnosti, depresiju i određene vrste karcinoma.
Studija iz 1990. godine, sprovedena na 74 osobe koje su pucketale zglobovima između 18 i 60 godina, pokazala je da su one imale slabiji stisak šake i više oticanja u poređenju sa ljudima koji nisu imali tu naviku.
Međutim, ti nalazi su dovedeni u pitanje 2017. godine, kada je drugo istraživanje utvrdilo da ne postoji povezanost između pucketanja zglobova i slabijeg stiska.
Postoje i drugi mitovi, poput tvrdnje da često pucketanje može dovesti do povećanja zglobova ili olabavljenih tetiva, ali Hyrich kaže da ni to nije tačno.
Prethodno pomenuta ultrazvučna studija dodatno podržava ovu tvrdnju: kada su lekari pregledali ljude koji redovno pucketaju prstima, nisu pronašli oticanje niti bilo kakvo funkcionalno oštećenje.
Nekim ljudima pucketanje pruža osećaj olakšanja i može privremeno povećati pokretljivost zgloba, jer se zglob isteže i prolazi kroz veći opseg pokreta.
Jedna teorija čak sugeriše da pucketanje stimuliše nervne završetke oko zgloba, što može opustiti okolne mišiće, smanjiti bol i podstaći oslobađanje endorfina – ali ova teorija još nije dokazana.
Pošto je pucketanje zglobova uglavnom bezazleno, možda i nema mnogo razloga da prestanete. Ipak, ako želite da se rešite te navike, Jagannathan preporučuje metode poput kognitivne terapije kako biste bolje razumeli kada i zašto to radite i pronašli aktivnosti koje će vam skrenuti pažnju.
Na primer, možete voditi beleške o situacijama koje vas podstiču da puckate prstima. Da li to radite kada ste pod stresom, kada vam je dosadno ili potpuno nesvesno? Takođe možete zaposliti ruke antistres lopticama ili različitim „fidget“ igračkama.
Sve u svemu, Hyrich kaže da pucketanje ne šteti samom zglobu. Jedino čemu može da naškodi, dodaje ona, jesu vaši odnosi sa drugim ljudima – ako prijateljima počne previše da smeta zvuk vašeg pucketanja prstiju.
